U drugome dijelu četvrtog tisućljeća pr. Kr. nastali su u Sumeru prvi gradovi-države. Najpoznatiji su bili Uruk, Ur, Kiš, Nipur i Lagaš. Na čelu svakog grada nalazio se vladar zvan ensi (upravljač) ili lugal (veliki čovjek). On je bio vrhovni svećenik koji je u ime zajednice komunicirao s bogovima. Središte grada bio je hramski kompleks s dominirajućom građevinom četverokutnog tlorisa ziguratom na čijem se vrhu nalazio grad posvećen glavnom gradskom božanstvu, a služio je i kao zvjezdarnica. U sumerskim gradovima-državama sve zemaljsko smatrano je vlasništvom bogova. Najviše zemlje pripadalo je vladaru, a zatim hramovima. Ostali stanovnici (seljaci, obrtnici) bili su samo korisnici zemlje. Stanovništvo se u osnovi dijelilo na vladajući sloj, u koji je uz vladara i vjerodostojnike spadalo svećenstvo i činovništvo, te na seljaštvo i obrtnike.
